Nakon sedam mjeseci izbjeglištva u Njemačkoj, Rožajka, Rahima Avdić se sa četvoro djece vratila kući. Ona ističe da je prvi put u životu tokom boravka u Njemačkoj, imala dostojanstven i vrijedan život, a da su je njemačke vlasti primorale na povratak u Rožaje.
- Dobila sam negativan odgovor od njemačkih vlasti za ostanak u toj zemlji. Predložili su mi da se borim preko advokata, ali ja nijesam imala dovoljno novca da platim pravnog zastupnika, niti sam vjerovala da će mi to pomoći da ostanem u Njemačkoj. Nijesam nikoga imala da mi pomogne pa sam odlučila da se sa djecom vratim u Rožaje – priča Rahima, koja je u Rožaje stigla prije tri mjeseca.
Kaže, da je to što je proživjela za tih sedam mjeseci bio najvrjedniji dio njenog života i života njene djece
- Tek tamo sam osjetila toplinu doma, pažnju i svaku blagodat. Odmah po dolasku u Njemačku dobili smo stambeni prostor i 600 eura mjesečno i od toga smo mogli solidno da se hranimo, a djeca da se školuju. Povratkom u Rožaje, mi smo opet nastavili da živimo u krajnjem siromaštvu – kaže Avdić, ističući da se nikada ne bi vratila u Crnu Goru, da nije bila primorana.
Kaže da u Rožajama nema nikakvih uslova za život. Rahimin suprug preminuo je nekoliko mjeseci prije nego što je odlučila da sa djecom potraži bolji život u azilu. Nastavili su da žive u dotrajaloj brvnari opšivenoj čatmom u kojoj skoro da nemaju ničega.
- Nemamo ni najosnovnijih uslova za život, a što je najgore nemamo kupatilo pa smo prinuđeni da se kupamo u hladnom prostoru i na temperaturama nižim od nule što nikom ne prija. Kuća je u katastrofalnom stanju – jada se.
Njoj je poslije smrti supruga ostala penzija od 200 eura. Međutim, kada plati račune za struju i vodu, a posebno ratu za kredit koji je podigla da bi otišla u inostranstvo, ostaje joj svega pedesetak eura da prehrani djecu i sebe.
- Dok je suprug bio živ sve je bilo drugačije. Sada nemamo nikoga ko bi nam pomogao. Djeca su mala, a ja sam bolesna i nemoćna. Nijesam imala novca za put u inostranstvo, a težak život je dojadio i meni i djeci, pa sam se ponadala da ćemo pronaći bolji život i podigla kredit od 1.000 eura. Ali, kada si siromašan ni Bog neće da te pogleda. Kada smo se vratili iz Njemačke, prosto smo se razboljeli od muke i jada što moramo da nastavimo da živimo u bijedi – ogorčena je Avdić.
Ona kaže da se bezuspješno obraćala za pomoć lokalnoj upravi.
- Voljela bih da imam novca da plaćam stan, jer u ovoj kući je život nemoguć. Tražila sam pomoć, ali od toga nije bilo ništa. Obećali su mi da će nam pomoći navodno na proljeće, a ja ne znam da li ćemo uspjeti da preživimo do tad – poručuje Rahima. Planira da, ukoliko bude mogla, ponovo pokuša da potraži spas za svoju djecu u Njemačkoj.
V.Ra.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
